BA proizvodi BA proizvodi BA proizvodi BA proizvodi BA proizvodi BA proizvodi BA proizvodi BA proizvodi BA proizvodi
>

Zadnje slike

Prirodna hrana

Sitni vodeni organizmi

Slatke vode naseljava veliki broj biljnih i životinjskih organizama, koji su usko vezani na određene životne prostore u kojima vladaju određeni ekološki uvjeti.

Prema načinu života živi svijet u vodama dijelimo na nekoliko grupa:

- Plankton - organizmi koji lebde u vodi i čija vlastita snaga nije dovoljna da se odupru strujanju vode.

- Nekton – snagom vlastitih mišića se mogu oduprijeti strujanju vode (ribe)

- Neuston – naseljavaju područje napetosti mirnih voda

- Perifiton – organizmi koji se prihvaćaju za razne predmete u vodi, kao i za biljke.

- Stigoritron ili psamon – zajednica organizama koji žive u području 1-4 m (intersticijal) od obale, a obala je redovito navlaživana vodom.

- Bentos – zajednica organizama koji naseljavaju bental.

Ovdje ćemo pažnju usmjeriti na plankton, u koji ćemo uvrstiti i sitnije perifitonske organizme i bentos.

Plankton je jedna od najvažnijih grupa vodenih organizama. Sačinjavaju ga biljni i životinjski organizmi, koji su vidljivi najčešće pod lupom ili mikroskopom. Ti organizmi lebde slobodno u vodi ili bar aktivni dio svog životnog ciklusa provode na taj način. Planktonski organizmi crpe iz vodene sredine sve što im je za život potrebno, a isto tako ispuštaju u vodu produkte svog metabolizma. Plankton je jedan od odlučujućih faktora na temelju kojih možemo ocijeniti produktivnost neke vode. On reagira kvalitativno i kvantitativno na svaku promjenu hranidbene baze vodene sredine, a isto tako i na fizikalna i kemijska svojstva vode. U ribnjacima počevši od primarne produkcije preko fitoplanktona razvija se produkcioni lanac koji konačno dovodi do prirasta ribljeg mesa.

Planktonski organizmi većinom nemaju posebne urenaje za plivanje, a ako ih imaju, ti urenaji nisu toliko snažni da bi se mogli suprotstaviti malo jačem gibanju vodene sredine.

Bentos predstavlja zajednicu organizama, koji su vezani za podlogu, bilo obalu ili dno. Kretanje im je neznatno, a ovisnost o podlozi velika. Ona im služi ne samo za kretanje ili učvršćivanje, već i kao izvor hrane, mjesto za razmnožavanje, skrovište.

Svaki raspoloživi supstrat može biti adekvatno stanište za bentos uključujući vodeno bilje, korijenje vodenog bilja i drveća, otpalo lišće i ostatke biljnog materijala, mulj, pijesak, obraštaj na kamenju, pa čak i predmeti koji se nalaze u vodi. Bentosni organizmi su vrlo važni u hranidbenoj mreži svih organizama koji žive u vodenom mediju, pa tako i riba. Mnoge vrste važne su za preradu organskog materijala i kruženje tvari u prirodi. Prisutni su u svim tipovima staništa, a reagiraju na širok spektar potencijalnih zagađivača vodenog medija. Zbog toga se bentos koristi i kao pouzdan pokazatelj kvalitete vode. Naime, promjene fizikalnih i kemijskih osobina mogu biti presudne za biomasu i biodiverzitet bentosa. Studije o varijabilnosti zajednica u rijekama pokazuju da fizikalne promjene i stres značajno utječu na strukturu zajednica koje ondje žive.

Plankton

PlanktoniPlanktoni

Prema načinu života planktonske organizme možemo svrstati u dvije skupine:

1. dolaze isključivo i sa odrenenom pravilnošću u vodenoj sredini kao njeni stalni stanovnici

2. cijeli životni ciklus ili aktivni dio tog ciklusa provode u vodi dok razvojni stadiji ne moraju uvijek biti u vodi.

Prema veličini plankton se dijeli na:

- mezoplankton – organizmi veličine preko 500 mikrona, koji se vide prostim okom. Ovdje spadaju veći organizmi iz skupine Cladocera i Copepoda kao i neke kolonijalne alge

- mikroplankton – organizmi čija se veličina kreće od 60-500 mikrona. Tu pripada većina planktonskih alga kao i sitniji planktonski organizmi životinjskog porijekla

- nanoplankton – organizmi veličine 5-60 mikrona

- filtroplankton – to su organizmi manji od 5 mikrona. To su u pravilu razne bakterije

Prve dvije grupe planktona mogu se loviti pomoću planktonskih mreža, dok treća i četvrta grupa moraju biti filtrirani kroz guste filtere ili centrifugirani.

Faktori koji utječu na kvalitativni i kvantitativni razvitak planktona su:

- položaj vodene sredine u odnosu na djelovanje uvjeta

- brzina protočnosti vode

- gibanje vode pod utjecajem vjetrova

- temperatura vode koja veoma snažno djeluje na brzinu razmnožavanja planktonskih organizama. Svaki organizam ima odreneni termički optimum.

Euritermični planktonski organizmi podnose široka kolebanja temperatura, za razliku od stenotermičnih čija tolerantna termička kolebanja nalaze se unutar uskih granica.

- Svjetlo – je faktor neophodan za autotrofno bilje. Radi toga fitoplankton dolazi u pravilu u osvijetljenim dijelovima. Za razliku od njega zooplankton se sklanja od prejakog svjetla i preko dana se u pravilu povlači u dublje slojeve vode.

- Fizikalni i kemijski faktori.

Fitoplankton

Fitoplankton raste ciklično, u određenim periodičnim razmacima. Prva masovnija pojava fitoplanktona odvija se u proljeće pojavom jačeg sunčeva osvjetljenja. Životni ciklus svake vrste ovisan je o dostupnim hranjivima, stupnju termalne

stratifikacije, prisutnošću zooplanktona, i prisutnošću parazita (protozoa, gljiva, bakterija i virusa). Da bi dohvatile izvore hranjivih tvari, neke vrste mogu se kretati plivanjem ili mijenjati gustoću stanica koja im omogućava da dohvate nove izvore hranjiva. Druge vrste rastu brzo ili se odjednom razmnože masovno, kako bi se održale uslijed hranjenja zooplanktona. Ishrana zooplanktona algama, odgađa vrijeme maksimalne gustoće alga.

FitoplanktonFitoplankton

Holoplankton, jedan dio života provodi aktivno u planktonu (ostali dio provodi u sedimentu), uključuje alge kao što su diatome Aristonella, Fragilaria ili Tabellaria. One su dominantne u proljetnom periodu u mnogim produktivnim jezerima, jer rastu brže nego ostale alge. Međutim, ako se u jezeru razviju predatorne gljive, intenzivan rast zooplanktona ili protozoa, razvoj spomenutih diatoma bit će usporen.

HoloplanktonHoloplankton

Meroplankton, koji je samo povremeno prisutan u planktonu, uključuje diatome kao što je Melosira. U dimiktičkim jezerima prisutna je u velikom broju zimi. Nakon termičke stratifikacije, u jesen, žive stanice koje su preživjele u sedimentu jezera, dižu se na površinu i uzrokuju pojavu zimske populacije. Proljetnom termičkom stratifikacijom tone na dno i ostaje u sedimentu sve do jeseni.

Meroplanktonske modrozelene alge mogu uzrokovati masovne pojave u toplim jezerima ljeti i u jesen. Tu se ubrajaju Aphanizomenon, Anabaena i Microcystis.

One rastu sporije nego diatome na niskim temperaturama, ali pri višim temperaturama dijele se puno brže. One imaju sposobnost plutati na površini pa na taj način zasjenjuju ostale alge koje bi mogle biti u kompeticiji. Mnoge modrozelene alge imaju sposobnost uzimati hranjiva koja se nalaze u niskim koncentracijama u vodi, kao što su fosfati ili amonijak. Nekoliko vrsta iz roda Aphanizomenon može fiksirati i atmosferski dušik. Ostale skupine alga nemaju tu sposobnost. Kako velike kolonije rastu brže nego jednostanične filamentne alge, tako one i nestaju brže. Vrlo brzo će nestati njihova masovna pojava ako nemaju nekog od potrebnih hraniva, pojavom parazitskih gljiva ili pojavom virusa.

Dinoflagelati, kao što su Peridinium ili Ceratium, rastu najbrže ljeti i u jesen, jer mogu aktivno plivati prema najprihvatljivijem izvoru svjetlosti i izvoru hranjiva. Ove alge su pozitivno fototaksične i mogu uzrokovati crveno smene prevlake na površini vode. Njihova populacija opasti će pojavom zooplanktona koji se njima hrane, kompeticijom ostalih alga ili mogućim nedostatkom hranjiva.

Prostorna distribucija fitoplanktona je promjenjiva i važi za sve skupine alga.

Osobine nekog jezera, kao što su boja, prozirnost, okus, biomasa zooplanktona ili ribe, ovisi o stupnju razvoja fitoplanktonskih vrsta u dotičnoj vodi.

MeroplanktonMeroplankton

Zooplankton

Glavninu slatkovodnog zooplanktona čine skupine Rotatoria (kolnjaci), planktonski račići Cladocera (rašljoticalci) i Copepoda (veslonošci). Od ostalih skupina životinja u slatkovodnom zooplanktonu mogu se susresti Protozoa, jaja riba, ličinke riba, školjkaša, kukaca i dugoživci. Za slatkovodni zooplankton karakteristične su vertikalne migracije. Skupine Cladocera i Copepoda pokazuju pravilne migracije po dubini tijekom 24 sata, dolazeći u površinske slojeve tijekom noći i spuštajući se za vrijeme dana u dublje slojeve vode. Skupina Rotatoria ne podliježe ovakvim dnevnim ritmovima.

Pretpostavlja se da se plankton zadržava na onoj dubini na kojoj mu je optimalna količina svjetla.

Rotatoria (kolnjaci) spadaju u koljeno Aschelmintes (oblenjaci) i jedna su od najrasprostranjenijih životinjskih skupina. Veličina tijela je od 40 μm do 3 mm, ali je najčešće izmenu 150 i 400 μm. Najveći broj kolnjaka je proziran, a obojeno je samo crijevo ili sadržaj crijeva .

Skupina planktonskih račića Cladocera i Copepoda (Arthropoda – Crustacea), uglavnom pripada veličinskoj kategoriji makrozooplanktona (od 1-5 mm). Neke vrste Cladocera (Bosmina, Chidorus), juvenilni oblici Cladocera i ličinke Copepoda (naupliji i kopepoditi), zbog znatno manje veličine pripadaju manjim veličinskim kategorijama.

Skupine Cladocera i Copepoda provode cijeli svoj životni vijek u slobodnoj vodi te se zbog ovakvog načina života ubrajaju u pravi plankton.

ZooplanktonZooplankton

Makrozoobentos

Ovisno kakav je odnos organizma prema podlozi, razlikujemo pokretni (vagilni) i pričvršćeni (sesilni) bentos. On je zastupljen biljnim i životinjskim organizmima, pa razlikujemo fitobentos i zoobentos. Zoobentos dalje možemo podijeliti na zoobentos slatkih i slanih voda. Zoobentos sačinjavaju predstavnici gotovo svih skupina slatkovodnih životinja koje žive u bentalu, manje ili više ukopane u mulj ili se zadržavaju na bilju, kamenju ili drugim predmetima u vodi. Ovdje su opisane opće karakteristike nekih od značajnijih predstavnika zoobentosa koje nalazimo u našim vodama.

Turbellaria – virnjaci

Virnjaci su predstavnici kopnenih i morskih voda, a ima ih i kopnenih oblika. Za stajaće i tekuće vode karakteristični su redovi Tricladida , Rhabdocoela i Alloeocoela.

Dendrocoelum lacteum

VirnjaciVirnjaci

Mollusca - mekušci

Gastropoda - puževi

Ova skupina mekušaca je daleko najbogatija vrstama, a dobro je zastupljena u moru, kopnenim vodama i na kopnu. Osnovna karakteristika im je nesimetrično tijelo i spiralno savijena kućica.

Slatkovodni puževi prilično su aktivne životinje, koje se kreću pomoću mišićavog stopala po kamenju i bilju hraneći se uglavnom prevlakama zelenih algi koje prekrivaju predmete. U potocima i rijekama dolaze predstavnici dvaju podrazreda: prednjoškržnjaci (Prosobranchia) i plućnjaci (Pulmonata)

Plućnjaci uglavnom preferiraju stajaće ili slabo tekuće vode, a neke vrste su prilično otporne na zaganenje. To je zbog toga što udišu atmosferski zrak, iz kojeg u dijelu plaštane šupljine pomoću mreže krvnih žila izdvajaju kisik. Prednjoškržnjaci

uglavnom dolaze u tekućim vodama s puno kisika.

Bythinia tentaculata i Ancylus fluviatilis

MekušciMekušci

Bivalvia – školjkaši

Većina predstavnika ove skupine mekušaca živi u moru, dok ih je u kopnenim vodama relativno malo. Kopnenih oblika nema. Tijelo je bilateralno simetrično i smješteno unutar dviju ljuštura.

Svi odrasli školjkaši žive u bentalu gdje uglavnom provode polusjedilački način života. Zbog filtracijskog načina prehrane značajnu ulogu imaju u održavanju kvalitete vode.

BezupkaBezupka

Annelida - kolutićavci

Oligochaeta – maločetinaši

Ova skupina kolutičavaca ima potpunu unutarnju i vanjsku kolutićavost. Većina maločetinaša su kopnene životinje prilagonene na najrazličitija staništa. Također veliki broj vrsta živi u vodama, od kojih neke vrste mogu živjeti i u moru i u kopnenim vodama, a druge su ograničene bilo na more bilo na kopnene vode. Osim toga mnoge kopnene vrste su amfibijske tj. mogu živjeti i na kopnu i u vodi (Lumbricidae, Enchytraeidae).

Predstavnici ovog razreda vrlo dobro su zastupljeni u svim tipovima kopnenih voda kako brojem vrsta tako i gustoćom populacija. Guste populacije nekih maločetinaša (npr. Tubifex tubifex) javljaju se u organski onečišćenim vodama gdje je

onemogućen opstanak mnogim drugim vrstama životinja.

Kolutićavci - presjekKolutićavci - presjek

Hirudinea – pijavice

Od maločetinaša ih razlikujemo po prijanjalkama na prednjem i stražnjem kraju tijela, te po tome što nemaju čekinja. Zbog načina prehrane, usta su im različito granena. Kod nekih su u obliku rila, a neke imaju čeljusti kojima pregrizaju kožu žrtve. Većina pijavica sišu krv i druge tjelesne tekućine, a ostale su mesojedi koji se hrane maločetinašima, puževima, ličinkama kukaca i dr. Sva pijavice mogu preživjeti duže vrijeme bez hrane. Nemaju posebne organe za disanje već dišu cijelim tijelom. Uglavnom žive u kopnenim vodama, a malo ih živi u vlažnoj zemlji i moru.

PijavicaPijavica

Heteroptera – raznokrilci

Ovaj red kukaca razlikujemo od ostalih po nastavku u obliku kljuna na prednjoj donjoj strani glave . Odrasli kukci obično imaju dva para krila, ali zbog načina života došlo je do različitih promjena. Na prednjim krilima gornji dio je hitiniziran, a donji opnenast. Stražnja krila cijela su opnenasta. Hrane se biljnim, izuzetno životinjskim sokovima, pa su im usni organi prilagoneni za bodenje i sisanje. Ličinke su jako nalik na odrasle. Razvijaju se nepotpunom preobrazbom kod koje nema stadija kukuljice.

RaznokrilacRaznokrilac

Coleoptera – kornjaši

Predstavnici ovog reda većinom su stanovnici kopna, a samo kod nekih porodica svi razvojni stadiji žive u vodi. Tijelo im je obično obavijeno hitinom, pa je tvrdo i sjajno. Ličinke se jako razlikuju od odraslih, a redovito imaju organe za grizenje. Hrane se slično kao i odrasli, tj. biljnom hranom, strvinama ili su grabežljivi.

Ličinke koje žive u vodi mogu plivati ili hodaju po dnu.

KornjašKornjaš

Diptera – dvokrilci

U ovaj red kukaca spadaju mali do srednje veliki kukci, koji su prekriveni tankom kutikulom. Kod njih postoji samo prvi par krila, a od stražnjih su ostali samo neznatni ostaci. Ličinke se jako razlikuju od odraslih i razvoj se odvija preko potpune preobrazbe. Većina dvokrilaca ima pokretne slobodne kukuljice koje često mogu plivati. Ličinački stadiji mnogih vrsta ovog reda žive u kopnenim vodama menu kopnenim biljem, u naslagama pijeska i mulja. Neke vrste žive u posebnim cijevima izgranenim od mulja i zrnaca pijeska.

DvokrilacDvokrilac

Megaloptera – muljari

Kod odraslih jedinki ovog reda kukaca oba para krila su opnasta, velika i približno jednaka. Usnim organima za grizenje hvataju druge životinje kojima se hrane. Razvijaju se potpunom preobrazbom. Ličinke koje žive u vodi grabežljive su te pomoću posebnih kliješta isisavaju žrtve . Kukuljice su unutar zapretka, a cijeli razvoj traje godinu dana.

MuljarMuljar

Trichoptera – tulari

Ličinke ovog reda kukaca čine znatan udio u makrozoobentosa u kopnenim voda Prema izgledu tijela ličinke tulara dijelimo u dvije skupine:

- prvu skupinu čine ličinke kod kojih je uzdužna os glave postavljena koso ili okomito na uzdužnu os tijela. Osim toga, grade prenosive kućice (tuljce) od biljnih ostataka, pijeska, sitnog šljunka i praznih ljuštura sitnih puževa školjkaša.

- kod druge skupine uzdužna os glave nastavlja se na uzdužnu os tijela, a ličinke žive slobodno. Iznimno neke grade prenosive kućice, a neke pletu mrežu iz sekreta u kojem se zadržavaju i u isto vrijeme služe za lov.

TularTular

Odonata – vretenci

Odrasle životinje ove skupine kukaca zadržavaju se u blizini vode love druge kukce. Krila su prozirna i uglavnom jednako velika. Prilikom leta svaki par krila radi zasebno, a kad miruju, ostanu raširena. Ženka polaže jaja u vodu iz kojih se razvijaju grabežljive ličinke. Trajanje ličinačkog stadija, ovisno o vrsti različito je, a obično se kreće od jedne do tri godine. Kroz to vrijeme ličinka se nekoliko puta presvlači. Kad završe razvoj, ličinke izađu iz vode i iz njih se razvije odrasla jedinka.

Ličinke ovog reda kukaca žive u bentalu tekućih i stajaćih voda. Nalik su na odrasle kukce, grabežljive su i plijen hvataju preobraženom donjom usnom (hvatalo, krinka).

OdonataOdonata

Plecoptera – obalčari

Imago je tamne boje i nježnih opnastih krila koja su za mirovanja položena uz tijelo. U letu svaki par krila pokreće se zasebno. Ličinke su nalik na odrasle, samo što umjesto krila imaju krilne zametke. Uglavnom žive ispod kamenja na dnu čistih brzih tekućica. Većinom se hrane ličinkama drugih kukaca, kolutićavcima i sl., a rijetko biljnom hranom i detritusom.

OblačarOblačar

Ephemeroptera – vodencvjetovi

Važna karakteristika odraslih jedinki su zakržljali usni organi zbog čega se ne mogu hraniti, pa žive vrlo kratko. Zadržavaju se uz vodu i slabi su letači. U stadiju ličinke provedu jednu do četiri godine i pri tome se nekoliko puta presvlače. Nakon posljednjeg presvlačenja, iz vode izane krilati oblik (subimago) koji se još jednom presvuče i tek tada postane razvijeni kukac. Takve pojave nema kod drugih skupina kukaca.

EphemeropteraEphemeroptera

Bezupka
lat. Anodonta cygnea

Bezupka je školjkaš te joj je tijelo okruženo s dvije prilično tanke ljuske. Naime, u slatkim vodama ima manje vapnenca od kojeg se ljuske izgrađuju, nego u moru, pa su i ljuske slatkovodnih školjkaša obično tanje od ljusaka morskih školjkaša. U nepovoljnim uvjetima bezupka brzo zatvara svoje ljuske te je tako zaštićena. Međutim, najčešće su ljuske blago otvorene, a između njih proviruje tijelo životinje. Hrane se tako da pomoću promijenjenih škrga procjeđuju vodu i iz nje uzimaju sitne organizme. Iz te struje vode dobivaju i kisik za disanje. Žive ukopane u mekano dno mirnih voda na kopnu, a najčešće su u jezerima. Bezupke su, kao i većina školjkaša, razdvojena spola. To znači da se u pojedinoj životinji razvija samo jedan tip spolnih organa – ili muški ili ženski. Iz oplođenih jajašaca razvijaju se ličinke koje u početku žive kao nametnici na ribama.
Rasprostranjenost: Europa, Azija, sjeverna Afrika

BezupkaBezupka

Gujavica
lat. Lumbricus terrestris- stanište livade

Gujavica pripada u kolutićavce te ima duguljasto, valjkasto tijelo sastavljeno od niza kolutića. Svaki kolutić sadrži iste organe, a izvana ima kratke četine. Na prvom kolutiću je smješten usni otvor, a na zadnjem izmetni. Kožne žlijezde, koje su osobito gusto raspoređene u prednjem dijelu tijela, izlučuju veliku količinu sluzi. Gujavice žive u tlu gdje kopaju kanale, a hrane se uglavnom raspadnutim dijelovima biljaka, ali i uginulim kukcima te praživotinjama koje žive u tlu. Pokreću se pomoću snažnih mišića smještenih ispod kože. Obično žive blizu površine tla, ali u nepovoljnim uvjetima se zavlače znatno dublje, i do 2 m ispod zemlje. Gujavice su dvospolci. Pare se tako da se dvije životinje spoje sluzavim dijelom i oplođuju jedna drugu, a oplođena jajašca ostaju u sluzavom ovoju. Gujavice su nam vrlo korisne jer rahle i prozračuju tlo.
Rasprostranjenost: Domovina gujavice je Europa, ali ju je čovjek prenio u ostale krajeve svijeta.

GujavicaGujavica

Obrubljeni kozak
lat. Dytiscus marginalis-stanište jezera i bare

Ovi veliki kukci dobro su prilagođeni životu u vodi te najčešće obitavaju u plitkim jezerima i barama. Osim što izvrsno plivaju i rone, oni su dobri letači, a za let im služi stražnji par krila koja su opnasta i u mirovanju pospremljena ispod čvrstog para - pokrilja. Snažne i dlakave stražnje noge koriste za veslanje, dok ispod pokrilja mogu nositi zalihe zraka kako bi duže mogli ostati pod vodom. Grabežljivci su te love druge male vodene životinje: kukce, punoglavce, mekušce, mlade ribe itd. Plijen love noću, a danju se obično skrivaju. Prilikom noćnog leta pomoću odbljeska mjeseca pronalaze nove bare i jezerca. Međutim, ponekad se može dogoditi da slete na vlažne ceste jer su, zbog odbljeska, očekivali da se tu nalazi vodena površina. Zimu provode zakopani u mulju. Njihove su ličinke također agresivni grabežljivci pa ih ponekad nazivaju 'vodenim tigrovima'.
Rasprostranjenost: Europa, Azija

Obrubljeni kozakObrubljeni kozak

Alge

Boja algi varira od crvene do tamno ljubičaste, što je rezultat mješavine različitih pigmenata koji se nalaze u citoplazmi, povezani sa membranama, ili slobodno leže u vakuolama. Nazivi pojedinih odjela i klasa algi potiču od njihove boje: Cyanophyta (modrozelene alge), Rhodophyta (crvene alge), Chrysophyceae (zlatnosmene alge), Phaeophyceae (smene alge), Chlorophyta (zelene alge).

Vrsta i kombinacija fotosintetskih pigmenata predstavljaju značajan taksonomski karakter:

- Cyanophyta: klorofil a, fikocijanin, alofikocijanin, fikoeritrin, fikobilizomi, beta karoten, zeaksantin, ehinenon, kantaksantin, miksoksantofil, oscilaksantin.

Modrozelena algaModrozelena alga

- Rhodophyta: klorofil a, fikocijanin, alofikocijanin, fikoeritrin, fikobilizomi, alfa i beta karoten, zeaksantin.

RhodophytaRhodophyta

- Chrysophyceae: klorofil a, c1, c2, beta karoten, fukoksantin.

ChrysophyceaeChrysophyceae

Xanthophyceae: klorofil a, beta karoten, diatoksantin, diadinoksantin, voserijaksantin, heteroksantin.

XanthophyceaXanthophycea

- Bacillariophyceae: klorofil a, c1, c2, c3, beta karoten, fukoksantin, diatoksantin, diadinoksantin.

BacillariophyceaeBacillariophyceae

- Raphidophyceae: klorofil a, c1, c2, beta karoten, fukoksantin, diadinoksantin.

RaphidophyceaeRaphidophyceae

- Dictiochophyceae: klorofil a, c2, beta karoten, fukoksantin.

DictiochophyceaeDictiochophyceae

- Phaeophyceae: klorofil a, c1, c2, c3, beta karoten, violaksantin, fukoksantin.

PhaeophyceaePhaeophyceae

- Haptophyta: klorofil a, c1, c2, beta karoten, fukoksantin, diatoksantin, diadinoksantin.

HaptophytaHaptophyta

- Cryptophyta: klorofil a, c2, fikocijanin, alofikocijanin, alfa karoten, aloksantin.

CryptophytaCryptophyta

- Dinophyta: klorofil a, c1, c2, beta karoten, fukoksantin, diatoksantin, diadinoksantin, peridinin.

DinophytaDinophyta

- Chlorophyta: klorofil a, b, beta karoten, lutein, violaksantin, neoksantin.

ChlorophytaChlorophyta

Koljeno: Cyanophyta - Modrozelene alge

Koljeno Cyanophyta pripada carstvu Eubacteria, koji zajedno sa Arcahebacteria Prokaryota. Modrozelene alge se mogu razmnožavati samo nespolno.

Koljeno Cyanophyta obuhvaća oko 150 rodova i 2000 vrsta koje žive u slatkim vodama i morima, na vlažnom tlu, kao i na ekstremnim staništima kao što su glečeri, pustinje i vrući izvori. Većina ovih algi živi u slatkim vodama.

Modrozelene alge često se mogu naći u fitoplanktonu stajaćih ili sporotekućih voda. U umjerenim jezerima one stvaraju guste populacije tek nakon što done do stratifikacije vode krajem proljeća, kada se iznad hladne vode (hipolimnion) stvori sloj tople, manje guste vode (epilimnion). U kasno proljeće ili rano ljeto dolazi do rasta populacija filamentoznih formi, kao sto su vrste rodova Anabaena ili Aphanizomenon, dok se u ljeto javljaju kolonijalne vrste kao sto je Microcystis aeruginosa, Aphanizomenon sp.(A), Anabaena sp. (B), i Mycrocystis sp.(C).

Neke vrste, a posebno one koje sadrže plinske vakuole u svojoj stanici često stvaraju debeli sloj na površini jezera. Ovaj fenomen označava se kao “cvjetanje vode”. Crvena alga, Oscillatoria rubescens može obojiti vodu u krvavo crvenu boju u eutrofnim jezerima, što je zabilježeno u 19. stoljeću u Švicarskoj, u jezerima oko Alpa, kao rezultat zaganenja otpadnim vodama. Anabaena flosaquae i vrste roda Aphanizomenon uzrokuju cvjetanje u slatkim vodama.

Slatkovodni rakovi

Hrvatske autohtone vrste rakova:

- Astacus astacus - riječni rak
- Astacus leptodactylus - uskoškari rak
- Austropotamobius torrentium - rak kamenjar
- Austropotamobius pallipes - bjelonogi rak

Astacus astacus - riječni rak

Astacus astacus rijetko naraste veći od 15 cm (ukupna duljina - od vrha rostruma do kraja telzona), ali ima podataka o jedinkama dugim 17 cm i teškim 270 g. Životinje su obično leđno tamnosmeđe (maslinasto zelena do crna, ponekad plavičasta ili crvenkasta) dok im je trbušna strana zeleno-smeđe boje. Karapaks je gladak bez trnova s malim granuliranim izbočenjima postrance. Kao i svi predstavnici roda Astacus, posjeduje dva para post-orbitalnih grebena od kojih je prvi jače izražen, a iza cervikalne brazde im se nalazi red sitnih izbočenja obično sa samo jednim jače izraženim tupim trnom. Rostrum je dobro razvijen i više-manje ravan s glatkim rubovima, a peks (vrh) rostruma je istaknut i dosta dugačak, a na površini se nalazi red izbočenja koji mu daju pilast izgled kad ga se gleda bočno. Abdominalne pleure su na rubu zaobljene bez trnova. U mužjaka na bazi endopodita drugog gonopoda nema izraženog talona. Kliješta su velika i široka s bradavičastom površinom. Nepokretni prst na unutrašnjem rubu nosi jedno jako udubljenje koje je ograničeno s dva jaka zuba. Ovo se udubljenje kod većine primjeraka nalazi u sredini jednako udaljeno od baze i vrha nepokretnog prsta kliješta. Kod ženki i juvenilnih primjeraka ovo je udubljenje slabo izraženo. Kod regeneriranih kliješta ono obično sasvim nedostaje. Takva kliješta su obično mnogo uža i sliče kliještima A. leptodactylusa. Merus trećeg maksilipeda na svom unutrašnjem rubu nosi 1-3 trna od kojih je jedan uvijek veći od ostalih. Prvi gonopod mužjaka ima asimetrični vrh.

Ženke dosižu spolnu zrelost kod dužine od 6,2 cm do 8,5 cm, što odgovara starosti od 3 do 5 godina, a mužjaci od 6 do 7 cm. Sjemenici i jajnici sazrijevaju između srpnja i rujna, a mužjaci se, nakon postizanja spolne zrelosti, razmnožavaju svake godine, dok su ženke obično svaku drugu ili treću godinu reproduktivno neaktivne. Parenje se odvija u rujnu i listopadu. Osam do devet mjeseci treba do izlijeganja juvenilnih rakova, a s porastom temperature to se razdoblje može skratiti; naime temperature ispod 5-6°C zaustavljaju embrionalni razvitak jaja, ali izgleda da je ta diapauza neophodna za osiguravanje dobrog preživljavanja i jaja i juvenilnih rakova. Hladna voda usklađuje razvoj jaja s uvjetima okoliša. Juvenilni rakovi su nakon izlijeganja dugi od 8,5 do 9 mm. Nakon prvog presvlačenja (juvenilni rakovi drugog stupnja) dosežu dužinu od 12 mm i slični su odraslim rakovima jedino im nedostaje repna peraja. Nakon drugog presvlačenja, rakovi trećeg stupnja su dugački 13-15 mm i u potpunosti su nalik odraslim jedinkama i započinju sa samostalnim životom. U prvoj godini narastu do 23 mm, u drugoj 25-48 mm, u trećoj 50-70 mm, a u četvrtoj 60-80 mm. U povoljnim uvjetima životinje mogu doseći 95 mm za 4 ljeta. Prirast po presvlačenju je 2-8,6 mm za ženke, a 5-10,3 mm za mužjake.

Noćne su životinje i sedentarne, nisu teritorijalni, ali pokazuju agresivne oblike ponašanja u situacijama gdje je prostor ograničavajući faktor. Ova vrsta nema veliki radius kretanja, ako se radi o životinjama koje su prilagođene na stanište, dok su životinje puštene u novo stanište više pokretne - krug kretanja im je od 50-1000 metara za 2 tjedna.

Riječni rakRiječni rak Astacus astacusAstacus astacus

Astacus leptodactylus - uskoškari rak

Jedinke mogu narasti do 30 cm ukupne duljine, ali najčešće su dugački do 15 cm. Variraju u obliku tijela i boji, ali najčešće se susreće žuto-smeđe do maslinasto-zelene životinje, dok im je trbušna strana bjelkasta. Imaju dva para postorbitalnih grebena s dobro izraženim trnovima (posebno prvi par), a i inače upada u oči velika trnovitost ove vrste, posebno iza cervikalne brazde. Abdominalne pleure na vrhu završavaju oštrim trnom. Rostrum je vrlo dugačak, a rostralni trnovi su veliki i šiljati. Dobro istaknuta rostralna rebra mogu biti paralelna, ali i konkavna. Rostrum između rostralnih rebara je duboko žljebasto izdubljen. Kliješta su jako uska s produljenim prstima. Na nepokretnom prstu kliješta nema udubljenja, iako postoje relativno slabo razvijeni granični trnovi, koji kod drugih vrsta okružuju ova udubljenja. Kod mužjaka su prsti kliješta produljeni, te su mnogo duži nego kod ženki. Kod regeneriranih kliješta prsti su znatno kraći. Prvi par gonopoda ima nesimetričan vrh, dok drugi par ima na bazi dobro razvijen talona. Merus trećeg maksilipeda nosi 1-3 dobro razvijena trna.

Mužjaci i ženke postaju spolno zreli u trećoj godini života (dužina od 7,5 do 8,5 cm). Broj jaja varira s veličinom ženke, u rasponu od 200 do 800. Sezona parenja je u listopadu i studenom kad temperatura vode padne na 7-12°C, a ženke legu jaja 4-6 tjedana poslije. Ženke nose jaja 5-6 mjeseci (u južnim dijelovima Europe), odnosno 6-8 mjeseci u sjevernim dijelovima. Nakon izlijeganja, juvenilni rakovi ostaju sa ženkom do 25 dana i presvuku se jedanput pa zatim započinju sa samostalnim životom. Za razliku od drugih europskih Astacidae aktivni su i danju i noću pa je i unos hrane u organizam veći što uzrokuje i brži rast u odnosu na druge europske vrste.

Astacus leptodactylusAstacus leptodactylus Uskoškari rakUskoškari rak

Austropotamobius torrentium - rak kamenjar

Rak kamenjar najmanja je vrsta porodice Astacidae. Na gornjoj strani karapaksa, iza očiju postoji samo jedan par postorbitalnih grebena što je ujedno i karakteristika cijelog roda Austropotamobius. Strane karapaksa su glatke i bez trnova. U odnosu na druge vrste rostrum je kratak i ima oblik jednakostraničnog trokuta. Rubovi rostruma su niski, glatki i obično jako divergiraju prema unazad. Oblik rostruma je promjenljiv. Prostor između rostralnih rebara je plosnat ili slabo konkavan. Epistom s obje strane nosi skupinu od 1 do 4 malih trnova, koji su često poredani u dva reda. Merus trećeg maksilipeda na unutrašnjem rubu nosi 1-7 trnova. Prvi par gonopoda ima simetričan vrh. Drugi par gonopoda ima dobro razvijen talon. Kliješta su kod starijih mužjaka debela i široka dok su kod ženki nešto uža. Na nepokretnom prstu kliješta nalazi se jako udubljenje. Regenerirana kliješta uvijek su uža, a udubljenje je slabije izraženo. Ne zna se puno o njihovoj ekologiji, biologiji i životnom ciklusu. Najveća dužina od 11 cm zabilježena je kod mužjaka u Švicarskoj dok je najduži ulovljeni mužjak u Hrvatskoj bio dug 10,3 cm. Zna se da u Njemačkoj ženke nose jaja (40-70) od listopada do svibnja iduće godine, a u Hrvatskoj do 100 jaja od studenog do lipnja iduće godine.

Austropotamobius torrentiumAustropotamobius torrentium Rak kamenjarRak kamenjar

Austropotamobius pallipes - bjelonogi rak

Predstavnici ove vrste su zeleno-brončane do sive boje s blijedom trbušnom stranom. Narastu do 14 cm, a mužjaci su uvijek veći nego ženke iste starosti. Na gornjoj strani karapaksa, iz očiju posjeduju samo jedan par postorbitalnih grebena. Merus trećeg maksilipeda je na cijelom unutrašnjem rubu prekriven trnovima ili samo u vanjskoj polovici nosi 1-3 trna. Rostrum je trokutast, a iza cervikalne brazde nalazi se jedan do nekoliko jače izraženih trnova. Cijela površina karapaksa je hrapava, a vrh prvog para gonopoda je često nesimetričan. Endopodit drugog gonopoda ima na bazi dobro razvijen talon. Spolnu zrelost obično dosežu u 2. ili 3. godini života, kada im je totalna duljina od 5,5 do 6,5 cm. Brzina rasta je određena brojem presvlačenja koji ovise o temperaturi vode. Ako je temperatura vode viša i ako postoji obilje hrane životinje će brže rasti i prije postići spolnu zrelost. Broj pleopodalnih jaja ovisi o veličini ženke i vrijednosti se kreću od 25 jaja (za ženke totalne duljine od 4,7 cm) do 50 jaja (za ženke totalne duljine od 8,1 cm). Juvenilni rakovi se izliježu od kasnog ožujka do kraja svibnja, a bjelonogi rakovi se pare u listopadu.

Austropotamobius pallipesAustropotamobius pallipes Bjelonogi rakBjelonogi rak

Orconectes limosus - bodljobradi rak

Ova sjevernoamerička vrsta je najčešće prisutna u Europi. Podnosi jača onečišćenja vode, nastanjuje sve vrste slatkovodnih staništa i nositelj je račje kuge. Naraste do 10 cm (od vrha rostruma do kraja telzona), a ponekad i više. Strane rostruma su paralelne , a apex naglašen i nemaju središnju liniju posred rostruma. Svijetlosmeđe boje s naglašenim smeđim prugama preko abdomena. Odozgo gledan, glaveni dio je širok i okrugao. Posjeduju samo jedan par post-orbitalnih grebena i jako izražene trnove ispred cervikalne brazde (od čega im potječe i ime), te red trnova uzduž rubova cervikalne brazde. Kliješta su zrnatog izgleda i glatke površine. Postoje veliki trnovi na unutrašnjem rubu članka do kliješta.

Orconectes limosusOrconectes limosus Bodljobradi rakBodljobradi rak




Napisao Željko Nikić - Žac

Uredio: Ognjen Romac

...
BA background